Na obroncima planine Rudnik u mjestu Velereč, u srcu Šumadije, prije nekoliko desetljeća jedna je žena sadila šljive. Zvala se Gorda. Nije sadila brend niti je gradila nasljeđe. Sadila je voćnjak. Tek će vrijeme pokazati da su ta stabla postala tiha nit između generacija jedne obitelji i da će njeno ime jednoga dana otputovati daleko izvan mjesta u kojem je sve počelo. Ostalo je imanje, ostala je šljiva i ostala je ideja da se ono najbolje iz voća ne izmišlja – nego čuva.
Godine 1994. Veljko Škorić obnavlja obiteljsko imanje i na njemu podiže destileriju. Danas tu priču nastavljaju Tijana Škorić Tomić i Miloš Škorić. Promijenili su se znanje, oprema, kontrola procesa i ambicija. Mjesto nije. Velereč je i dalje polazišna točka.
Može li se mjesto osjetiti u rakiji?
Za nas rakija počinje znatno prije kotla. Počinje u voćnjaku, u sorti, zrelosti ploda i trenutku berbe. U Velereču se godina gotovo može mjeriti po voću: ljeto donosi marelicu i viljamovku, zatim šljivu, a jesen dunju i jabuku. Svako od njih ima svoj miris i svoj trenutak. Ako ga propustite, nijedna ga tehnologija poslije ne može vratiti.
Je li svako voće poseban svijet?
Potpuno. Šljiva traži jedno, marelica drugo, dunja treće. Viljamovku želite uhvatiti dok je njezina aroma gotovo opipljiva, dok jabuka otvara sasvim drugačiji put prema destilatu. Zato ne vjerujemo u jedan recept za rakiju. Proces se mora prilagoditi voću, a ne voće procesu.
Gdje se danas susreću tradicija i moderna tehnologija?
Tradicija nam daje osjećaj za ono što želimo sačuvati, a znanje nam omogućuje da to učinimo preciznije. Stručni dio proizvodnje povjereno je isključivo našim tehnolozima. Kontrolirana fermentacija, precizno vođena destilacija, odvajanje frakcija i praćenje sazrijevanja dio su svakodnevice. Tehnologija ne treba promijeniti karakter voća – treba ga prenijeti što čišće u čašu.
Zašto vrhunska rakija ne može biti jeftin destilat?
Zato što njezin luksuz ne počinje u bačvi, nego u voćnjaku. U jednoj boci koncentrirani su kilogrami potpuno zrelog voća. To je bitno drugačija ekonomija od destilata čija je osnovna sirovina, na primjer, žitarica, a kod pojedinih voćnih vrsta sirovina je iznimno skupa i osjetljiva. Zatim dolaze fermentacija, destilacija, selekcija samo dijela destilata, gubici i, kod odležanih rakija, godine čekanja. Vrijednost se ne dodaje na kraju. Ona se gradi od prvog ploda.
A što se događa kada u priču uđe vrijeme?
Tada čovjek mora naučiti ne požurivati stvari. Neke rakije trebaju sačuvati svježinu voća, druge tek u hrastu dobivaju dubinu, teksturu i mir. U podrumu se odluke donesene tijekom berbe i destilacije provjeravaju godinama kasnije. Vrijeme se ne može nadoknaditi ni ubrzati.
Može li rakija ravnopravno stajati uz velike svjetske destilate?
Za nas to više nije pitanje ambicije nego mjerila. Gorda posljednjih godina osvaja niz međunarodnih zlatnih medalja i visokih ocjena na prestižnim stručnim ocjenjivanjima – IWSC-u u Londonu, Meiningerovu International Spirits Awardu (ISW), Spirits Selection by Concours Mondial de Bruxelles i Falstaff Spirits Trophyju. Tamo se rakija susreće sa svjetskim standardima struke. I upravo tamo želimo biti.
Ne želimo da rakija imitira whisky, Cognac ili Armagnac. Želimo da ostane ono što jest: veliki voćni destilat, duboko vezan uz svoje podneblje, ali napravljen s preciznošću i ambicijom najboljih svjetskih kuća.
Možda se zato priča o Gordi uvijek vraća na Velereč. Na jednu ženu koja je sadila šljive, na obitelj koja je ostala vezana uz isto mjesto i na voće koje svake godine ponovno postavlja isto pitanje: koliko od onoga što je priroda stvorila možemo sačuvati do trenutka kada podignemo čašu?
